Zoom gostovanje Vesne Mačković u Južnoj Africi

Multimedijalna umjetnica Vesna Mačković pozvana je da se iz Zadra kao gostujući predavač priključi online Zoom predavanju s profesoricom Marth Munro, dr. Tarryn-Tanille Prinsloo i Kristini Johnstone s odsjeka drame (School of the Arts: Drama) sa Sveučilišta u Pretoriji iz Republike Južne Afrike, u sklopu kolegija Physical Theatre/ Digital Media koji se bavi istraživanjem interakcije suvremenih medija u kontekstu fizičkog kazališta.
Vesna tijekom predavanja govori o svom glavnom fokusu da umjetnost ne stvara radi umjetnosti sâme, koja je vizualno lijepa i zabavna te izaziva osjećaj trenutačne sreće kod posjetitelja ili gledatelja, već se želi dotaknuti ozbiljnih i teških tema koje kod promatrača trebaju podignuti svijest o lokalno i globalno važnim pitanjima. Za nju je svrha umjetnosti pokretanje razgovora o dobru koje trebamo sačuvati i njegovati na ovom planetu, ali i o onome što je pogrešno i što tek trebamo promijeniti.
Umjetnost Vesne Mačković uvijek je stvarana s namjerom da ukaže na dublje značenje, bez obzira na to o kojoj se formi radi: performansu, glazbenoj, filmskoj ili vizualnoj umjetnosti.
Govori o svom prvom političkom radu, video performansu snimljenom u dijelu napuštenog pogona Željezare Sisak u njezinom rodnom gradu, koji je skrenuo pozornost na razliku u mijenjajućim političkim i ekonomskim sistemima te tranziciji od komunizma prema kapitalizmu, a time i na korupciju koja je uslijedila. Umjetnica je spontano koristila odbačene i zaboravljene predmete pronađene in situ, koji nisu bili korišteni dulje od dvadeset godina, te ih transformirala u rekvizite kojima je simbolično udarala o zidove, predstavljajući udarce radnicima i društvu.
Performans je kasnije idejno prenesen iz video rada u performans uživo, koji je izveden na Long Islandu u New Yorku gdje je dio tvornice Željezara repliciran u stvarnoj veličini samo za potrebe umjetnice tijekom njezine rezidencije u sklopu međunarodnog ljetnog programa u Robert Wilson’s The Watermill Center u saveznoj državi New Yorku. Proces koji je bio potreban za realizaciju te kopije Željezare bio je izrazito opsežan, ali izveden je unutar samo dva tjedna u iščekivanju oko 1000 posjetitelja na eventu. U početku procesa planiranja, papirnate makete korištene su kao 3D modeli za lakše razumijevanje potrebnog prostora. Jedan od najvažnijih elemenata performansa bio je auditorni doživljaj, budući da je umjetnica u originalnom video performansu udarala čekićem i drugim predmetima po metalnim zidovima tvornice, tako da su joj za performans uživo na stopala pričvršćeni mikrofoni kako bi publika izvana mogla čuti čak i njezino hodanje.
Za Vesnu Mačković, svaki zvuk može se iskoristiti u svrhu umjetnosti, bilo da se radi o dubokom disanju, lišću koje pada, dječjim glasovima tijekom igre, bilo čemu što se može i prethodno snimiti u svakodnevnom životu, te savjetuje mladim umjetnicima da takve zvukove, koje mogu naknadno obraditi i međusobno preklapati, koriste da ispričaju svoju priču. Ukazuje i na važnost lokacije i umjetnički potencijal neočekivane lokacije ili neočekivane situacije.
Jedan od njezinih neočekivanih performansa bio je i politički projekt “Kikiriki”, gdje se pozabavila temom Paraolimpijskih igara i svoje tijelo iskoristila u “natjecanju” s osobama zdravih tijela u trčanju, dizanju utega i drugim atletskim disciplinama, što je kasnije pretvorila u predstavu u kojoj je videosnimak tog “natjecanja” bio prikazan u pozadini. Za predstavu je i s bendom smještenim unutar nogometnih vratnica snimila pjesmu, ponovno se poigravajući s neočekivanim. Umjetnici je izrazito važno i publiku uključiti u performans, poput dodatnog glumca u predstavi, s obzirom na to da njihov doprinos može u potpunosti izmijeniti tijek performansa, no posebno je zanimljivo od njih tražiti nešto neočekivano.
Vesna naglašava kako je njezin kreativni proces koji vodi do završetka nekog umjetničkog djela uvijek drugačiji: nekad počinje s glazbom, nekad sa zvukovima, poezijom ili vizualnim podražajima, a tek kasnije razvija se ideja koja je dotad postojala samo u pozadini njezinog uma.
Mladim umjetnicima savjetuje i da snimanjem videa uvijek zabilježe svoj proces i svaku probu kako bi doživjeli svoj rad na način na koji će ga kasnije i publika doživjeti.
Rekviziti korišteni u predstava i performansima ne moraju uvijek biti skupi i najbolje je koristiti materijale koji su lako dostupni i reultat su inspiracije iz svakodnevnog života, a reciklirani materijali posebice su poželjni u svrhu smanjenja troškova produkcije.
Umjetnica se osvrće i na video radove koje je snimila na lokaciji ispred Bijele kuće u Washingtonu za trojezičnu predstavu “My Speech”, naizgled na ekskluzivnoj lokaciji, ali naglašava da se sličan tip videa može snimiti i na običnoj livadi.
Ni oprema za snimanje zvuka ne mora uvijek biti skupa, profesionalna oprema, posebice u doba pametnih telefona i aplikacija koje omogućuju odlične rezultate koji se mogu koristiti i profesionalno, a mogu se čak koristiti za skladanje glazbe s efektima različitih instrumenata.
Tišina može biti jednako učinkovita pozadina kao i glazba ili zvuk, i imati snažan utjecaj na publiku.
Vesna govori i o vizualnoj snazi igre svjetla i sjene, boje i odsustva boje, odraza u staklu, te savjetuje korištenje kamere poput dodatnog para očiju koji nekad vidi nešto što ljudske oči ne vide.
Kod improviziranih performansa glasa i zvuka mogu se korisiti bilo kakvi rekviziti, a posebice su zanimljivi oni neočekivani, poput pisaćeg stroja koji poput glazbenog instrumenta proizvodi različite zvukove pritiskom na različite tipke.
Umjetnica spominje i predstavu “Krleža, stani u red!” koja je snimljena i kao radio drama koja je osvojila nagradu Sarah Lawrence College-a u New Yorku u kategoriji međunarodne audio fikcije. Svi kostimi za istoimenu predstavu načinjeni su od recikliranog materijala: poput gumenih rukavica, kartonskih rolica od toaletnog papira, jastuka, pa čak i omče koju glavni glumac nosi oko vrata kao najavu pokušaja samoubojstva u tijeku predstve kao političku kritiku svijeta sadašnjosti koja umjetnike ne prepoznaje, nego kultivira opsesiju zvijezdama.
Posljednji Vesnin projekt prije karantene uzrokovane globalnom pandemijom virusa Covid-19 bio je putujući Public Performance Periscope World Project, s Periskopom napravljenim od uspravljenog tunela za pse u kojem je umjetnica smještena s kamerama koje bilježe interakcije s prolazicima koje ispituje o značenju života, sreće i sličnim pitanjima u različitim zemljama i kulturama. Dosad je Periskop proputovao Europu, te Sjevernu i Južnu Ameriku, a u planu je putovanje na sve kontinente. Kamere su skrivene, što prolaznike čini opuštenima (iako znaju da ih Periskop snima) i više spremnima na sudjelovanje u razgovoru u usporedbi s tipičnim intervjuiranjem gdje im je kamera uperena u lice.

Jedna od studentica na online predavanju umjetnici je uputila pitanje o obradi videa i kako obrada utječe na priču koju video prenosi, na što je umjetnica naglasila kako najčešće sama obrađuje svoje videe, ali kad zamoli nekoga da to učini umjesto nje, iznimno joj je važno da je ta osoba etički i filozofski bliska njoj te da razumije što želi reći i postići, što znači da u obzir dolazi samo nekolicina ljudi u koje ima dovoljno povjerenja iz njezinog bliskog kruga suradnika.
Druga studentica imala je pitanje o snimanju kao metodi arhiviranja materijala za budućnost, s čime se Vesna složila i još se jednom osvrnula na važnost promatranja vlastitog rada i pokreta iz drugačijeg očišta i iz perspektive publike prije finalizacije rada, a i mogućnost iskorištavanja snimljenog materijala za kasniji projekt dokumentarnog filma o nastanku radova.
Vesna je za kraj predavanja s okupljenim studentima i profesoricama još podijelila i projekte kojima se bavi u sklopu umjetničke organizacije ARKTIK – Instituta za budućnost, poput “Neka jedu kolače!”, koji se trudi potaknuti javnost na sudjelovanje svojim vlastitim tematskim kućnim videima kao dijela međunarodnog IF Festivala – Festivala postavljanja pitanja.